Doc. dr. sc. Svjetlana Čala
Predsjednica Organizacijskog odbora

Kraj dvadesetog stoljeća obilježen je rastućim brojem bolesnika sa zatajenjem bubrega liječenih dijalizom. Zbog složenosti i visokog troška liječenja, a lošeg ishoda u ovih bolesnika, prihvaćena je strategija ranog otkrivanja bubrežne bolesti te provođenje mjera za usporavanje gubitka bubrežne funkcije. Kronična bubrežna bolest nosi i veći rizik kardiovaskularnih komplikacija, koje su češći uzrok poboljevanja i umiranja ovih bolesnika nego je konačno zatajenje bubrega. Definicija i klasifikacija kronične bubrežne bolesti je preduvjet za rano prepoznavanje, određivanje stadija i pridruženih komplikacija te planiranje liječenje.
Rana kronična bubrežna bolest je stanje bez simptoma i znakova, te je za otkrivanje i praćenje neophodna labortorijska obrada u suradnji s mediicinskim biokemičarima. Laboratorijskim metodama prepoznaju se granice zdravlja i bolesti te traži precizan podatak o pojavi ili napredovanju bubrežnog oštećenja prije pojave kliničke slike.
Kronična bolest bubrega češće javlja u nekim obiteljima, što ukazuje na gensku komponentu u tih bolesnika. U većini slučajeva kronična bolest bubrega nastaje interakcijom genske sklonosti pojedinca i utjecaja niza okolišnih čimbenika.
Današnja medicina nastoji identificirati osobe ili populacije koje zahtijevaju posebne preventivne, dijagnostičke ili terapijske pristupe.
Probir na kroničnu bubrežnu bolest u cilju ranog/pravodobnog otkrivanja mogao bi se usmjeriti na cijelu populaciue, ili osobito ugrožen dio populacije. Probir na kroničnu bubrežnu bolest zadovoljava 2 neophodna elementa: postoji jasna definicija i mogućnost djelovanja (smanjivanje proteinurije primjenom blokatora reninsko-angiotenzinskog sustava, regulacijom hipertenzije). Dijagnostički postupak u probiru (utvrđivanje proteinurije) treba biti jeftin, jednostavan, pouzdan, specifičan i senzitivan. Za sve osobe s pozitivnim nalazom potrebno je osigurati brzu i učinkovita dijagnostiku i terapiju.
Rizik progresije u konačno zatajenje bubrega različit je za pojedine skupine u populaciji. Najveći je u osoba s makroalbuminurija ( >= 300 mg albumina u 24- satnom urinu) Početna niska procijenjena glomerularna filtracija nosi veći rizik progresije u konačno zatajenje bubrega i veći rizik smrti. U starijih osoba je incidencija konačnog zatajenja bubrega manja, a smrtnost veća. Za većinu bolesnika s kroničnom bubrežnom bolešću rizik kardiovaskularnih bolesti i smrti znatno nadmašuje rizik zatajenja bubrega. Farmakoekonomske analize su potvrdile opravdanost testiranja na proteinurija dijabetičara i hipertoničara. Rizične su grupe i osobe s pozitivnom obiteljskom anamnezom za kardiovaskularne bolesti i kroničnu bubrežnu bolest.
Po analogiji s kardiovaskularnim bolestima, nastoji se izraditi bodovni sustav koji bi predskazao individualni rizik nastanka bubrežne bolesti. Takav sustav omogućio bi uočavanje populacije ugrožene od nastanka bubrežne bolesti, identifikaciju bolesnika s visokom vjerojatnošću za progresiju i stratifikaciju bolesnika prema riziku u budućim kliničkim pokusima. Među faktorima inicijacije i progresije kronične bubrežne bolesti značajna su stanja hiperfiltracije i proteinurija. Brojnim biokemijskim biljezima pokušava se bolje procjeniti renalni rizik (adhezijske molekule, markeri oksidativnog stresa te pokazatelji hemostaze/tromboze).